Početna strana > Rubrike > Politički život > Evropske integracije Srbije – između opravdane sumnje i varljive nade
Politički život

Evropske integracije Srbije – između opravdane sumnje i varljive nade

PDF Štampa El. pošta
Dejan Vuk Stanković   
petak, 28. novembar 2008.

Proces evrointegracija Srbije se nalazi u ozbiljnom zastoju. Ovakvo stanje stvari potvrđeno je izostankom ukidanja viznog režima za građane od strane EU i očekivanjem da će doći do prolongiranja primene Privremenog trgovinskog sporazuma. Ako se ovim oporim činjenicama doda ne tako „ružičast“ izveštaj Evropske Komisije o napretku Srbije ka EU, kao i vrlo hipotetičko, a samim tim i neizvesno pominjanje sticanja statusa kandidata za članstvo u EU tokom 2009, onda postaje jasno da aktuelni zastoj u evrointegracijama može imati perspektivu da traje, odnosno da postane jedan krajnje neprijatan politički događaj za evroreformsku političku elitu i njene, trenutno vrlo brojne, pristalice.

Aktuelna kriza srpskih evrointegracija nametnula je u javnosti potrebu njihovog razmatranja. Uopšteno uzev, evropske integracije jedne države i društva su istorijsko-politički proces u kome se standardi EU prihvataju i delotvorno primenjuju od strane države koja teži članstvu u evropskoj porodici država i naroda. Uz prihvatanje opšteg okvira integracija koji se sastoji iz prihvatanje opštih standarda, svaki pretendent na članstvo u EU, implicite ili eksplicite, u zavisnosti od slučaja, usaglašava svoje stavove po osetljivim političkim pitanjima, kako sa EU kao celinom, tako i sa svim pojedinačnim državama članicama zainteresovanim za neko od pitanja oko kojih postoje ili mogu postojati nesporazumi.

U slučaju Srbije, politički izazovi tiču se saradnje sa Haškim tribunalom i statusa Kosova i Metohije. Listi pitanja za politički razgovor i usaglašavanje sa EU treba dodati i pitanja kao što su stav Srbije prema članstvu u NATO-u, ali i pitanje o regionalnoj dobrosusedskoj saradnji. Oba pitanja su uključena u neke od faza pridruživanja EU: dobrosusedski odnosi predviđeni su SSP-om dok je članstvo u NATO-u sadržano u logici i praksi procesa pridruživanja EU, o čemu govori iskustvo svih bivših socijalističkih država koje su postale punopravni članovi EU.

Tekući zastoj u evrointegracijama Srbije otkrio je i jedan važan, reklo bi se ključni unutrašnjepolitički nedostatak: nejasno definisanu i nekonkretizovanu političku volju za priključivanjem EU. Uprkos gromoglasnim medijskim zakletvama o privrženosti političke elite evropskom putu, ostaje gorko saznanje da je zakonodavna aktivnost u pogledu evropskih integracija bila i ostala zanemarivo slaba u odnosu na predviđene, prilično ambiciozne planove. Nemoć parlamenta pokazuje da široko prihvaćen konsenzus političkih aktera o EU, pre predstavlja marketinšku umotvorinu, nego praktično ostvariv poduhvat. Ovakva politička konstelacija kratkoročno potkopava opšti okvir integracijskog procesa, čineći ga frustrirajuće sporim i konfuznim, u javnosti čineći da se postepeno diskredituje evropski projekat.

Zvanično, nedovoljna saradnja sa Haškim tribunalom predstavlja razlog zastoja u evropskim integracijama Srbije. Takođe je nesumnjivo da se saradnja sa Haškim Tribunalom poistovećuje sa hapšenjem Ratka Mladića. Ako nema Mladića u Hagu, nema ni ozbiljnog približavanja EU. Konkretno, nije dovoljna nedvosmislena politička volja koju prati operativni rad na terenu, traži se rezultat. Uz navedeno, haški uslov za evropske integracije jasno govori da je dovoljno da jedna država blokira integracije države pretendenta na EU i da pridruživanje odloži dokle god se ne ispuni neki od predviđenih uslova.

Ovo saznanje o proceduri odlučivanja u EU, čini srpski put ka EU otežanim, naročito ako se uzme u obzir situacija oko drugog osetljivog političkog pitanja na relaciji Beograd-Brisel: pitanja statusa Kosova i Metohije.

I po pitanju KiM, kao što je to slučaj i povodom drugih pitanja, evrointegracije Srbije podrazumevaju visok stepen saglasnosti između zvanične evropske i srpske politike. Budući da su dvadeset dve zemlje članice EU priznale nezavisnost Kosova, situacija bezana za problem Kosova i Metohije veoma je komplikovana. Tačka susreta srpske i evropske politike povodom Kosova i Metohije mogla bi biti misija EULEKS, čiju autorizaciju treba da odobri Savet bezbednosti UN, pod pretpostavkom njegove statusne neutralnosti i odsustva referenci na Ahtisarijev plan. Ovako shvaćen EULEKS, uz pozitivno mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu po incijativi Srbije, mogao bi da znači optimalan rezulat srpske diplomatije u procesu evropskih integracija i rešavanja kosovskometohijskog problema.

Prihvatanje EULEKS-a otklonilo bi stanje političke konfrontacije sa EU, dok bi pozitivno mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu moglo pozitivno uticati na pitanje stausa Kosova i punopravnog članstva Srbije u Uniji. Naime, sa pozitivnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde po pitanju samoproglašene nezavisnosti Kosova, Srbija bi mogla da spreči povezivanje njenog punopravnog članstva u EU sa priznanjem kosovske nezavisnosti. Da bi ovaj scenario bio realističan trebalo bi da se složi još po koja kockica, među kojima je zasigurno ona koja se tiče američke politike. Naime, odsustvo uslovljavanja po pitanju nezavisnosti Kosova i celovitosti evrointegracija Srbije podrazumeva indirektno odustajanje od stava da Srbija treba da bira između „evropske budućnosti i Kosova“. Ako Amerikanci (što je istini za volju malo verovatno, posebno nakon imenovanja Hilari Klinton za novog državnog sekretara) odustanu od navedenog stava, moguće je pretpostaviti da bi Srbija mogla da uđe u EU bez priznanja Kosova.

U suprotnom, među evropskim državama lako bi se mogla pronaći neka „nova Holandija“ koja bi punopravno članstvo Srbije u EU stavila u kontekst već poznate sintagme „o dobrosusedskim odnosima u regionu kao neophodnom preduslovu za ulazak u EU“. Ova mogućnost nije bez uporišta u evropskom pristupu rešavanju pitanja stautusa Kosova. Poslednji izveštaji Evropske komisije o Srbiji i Zapadnom Balkanu govore o Kosovu kao slučaju za sebe, dok se Srbiji u sklopu priče o evropskoj budućnosti sugeriše podrška pristupu Kosova regionalnim organizacijama. Važno je, kako se navodi u izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije ka EU u 2008-oj, da Srbija pokaže konstruktivni stav prema učešću Kosova u regionalnim inicijativama.

Povodom Kosova i nekih još neraščišćenih računa iz bliže i dalje prošlosti, pojavilo se pitanje odnosa Srbije sa zemljama regiona, konkretno sa Hrvatskom, Makedonijom i Crnom Gorom. Nakon što su Makedonija i Crna Gora priznale nezavisnost Kosova, direktno vezujući taj čin za svoje uključivanje u evroatlantske političko-bezbedonosne strukture, Srbija je reagovala žestoko, povlačeći svoje ambasadore iz ovih država i proterujući njihove ambasadore.

Nakon kraćeg vremena, iz Beograda su se čuli znaci spremnosti da se diplomatski odnosi vrate na najviši nivo, ali je na dnevni red došao problem sa Hrvatskom, odnosno ponovo su se aktivirala sporenja vezana za ratove devedesetih. Iako niko ne može sa sigurnošću da pretpostavi ishode diplomatskih ratova Srbije i zemalja u regionu, sama činjenica njihovog postojanja dodatno opterećuje komplikovan evropski put Srbije.

Pitanje odnosa sa NATO trenutno stoji u drugom planu srpske evrointegracijske politike. Razlozi za tako nešto su, reklo bi se, javnomnjenske i geostrateške prirode. Zbog još svežih rana nastalih usled bombardovanja Srbije, pristup NATO-u nije tema koja može imati pozitivan odjek u srpskoj javnosti.Uz to valja dodati da podrška Rusije po pitanju Kosova bilo kakvu pomisao na obnavljanje NATO entuzijazma čini prilično spornim. Ipak, s onu stranu opravdanih negativnih naboja prema Severnoatlantskoj alijansi i geopolitičkih računica vezanih za Rusiju, dosadašnje iskustvo zemalja koje su nakon pada Berlinskog Zida pristupile EU, pokazuje da proces pridruživanja ovoj organizaciji gotovo po pravilu ide zajedno sa članstvom u NATO. Ovo posebno važi za nekadašnje socijalističke države. Naime, sve zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka su najpre postale članovi NATO-a, a potom EU, dok se pretendenti na članstvo u EU, Hrvatska i Albanija, nakon potpisivanja Protokola o pristupanju NATO, užurbano pripremaju za članstvo u savezu.

Polazeći od navedenih okolnosti, osnovano se može postaviti pitanje da li će Srbija moći da bude slučaj izuzet iz opšteg obrasca za pridruživanje EU. Iz iskustva je jasno da evrobirokrati i NATO stratezi nisu skloni improvizacijama kao ni naročitom uživljavanju u posebnosti istorijske sudbine malih naroda.

Politika evropskih integracija nalazi se u krizi. Ako se uzmu u obzir stavovi evroreformske političke elite i očekivanja EU, kao i logika i praksa integracijskog procesa, postoji puno razloga za sumnju da će proces integracija imati onu vrstu ubrzanja i vidljivih pozitivnih učinaka na život građanstva u Srbiji, što nam je mnogo puta do sad jasno i glasno obećavano. Srž krize je u izostanku efektivne političke realizacije evropske agende u Srbiji, ali i u primetnom jazu između Srbije i EU u pristupima regionalnim političko-bezbednosnim izazovima.

Iako je postojećim okolnostima teško predviđati politička kretanja, uspehom evropski orijentisane političke elite moglo bi se smatrati stavljanje Srbije na belu šengensku listu i dobijanje statusa kandidata do kraja mandata aktuelne Vlade, sve pod pretpostavkom da mandat traje između tri do četiri godine. Svaki drugi pozitivniji ishod bio bi neočekivan dobitak, dok negativniji ishod od pomenutog ne bi bio naročito iznenađujući, posebno ako se ozbiljno shvate kako pojedine poruke iz Brisela tako i visok stepen naše unutrašnje slabosti počev od neorganizovanosti, konfuzije i dnevnopolitičkih sporenja.